18
srijeda
siječanj
2012
Prešućeno svjedočanstvo
-Čudno, Martinine su noge jako hladne.
Nakon desetak minuta,
Martina je samo izvrnula okicama i izdahnula.
Ante se na moj vrisak okrene, gledajući ju reče
-Gotovo je, umrla je!
Ubacio je u najveću brzinu,gas je stisnuo do maksimuma.
Marko je isto drhteći, sa očima punim suza rekao,
-Gotovo je, Ana pusti ju da na miru umre...
Božićne pripreme uvijek izazovu kod mene osjećaj sreće.
Okupljanje obitelji, znatiželjne poglede mojih unučića
u lijepo upakirane poklone.
Prosinac, dani kada sam ponovno kod svojih najmilijih.
Tako sam se tješila, daleko od doma.
Često se pitam, kako bih tek preživjela,
da su se ti dani prosinca 1988 drugacije odvili?
Sjećam se kao da je danas bilo.
Znate i sami kad unazad premotavate film.
Posložite ga savršeno, uz analizu događaja,
kao kakav policajac.
Pitam se da li sam uradila pametno,
ili sam davno trebala progovoriti?!
Razmišljajuci uvijek u Božićno doba, o minulim dogadajima,
misli se sukobljavaju, kao da me opominju.
Dakle, tri dana prije dvadesetog prosinca 1988.
Uvečer sam Martinu i Danijela stavila na spavanje,
nakon osam sati (ako su i izdržali do tada).
Pogledala sam nekakav film na tv,
pospano i umorno krenula sam u sobu na spavanje.
Ne znam točno sad, ali čini mi se da sam zaspala
čim sam glavom dotaknula jastuk.
Sanjam neki čudan san, idem u grad, onako zamišljeno,
kao da su me stisnuli svi jadi ovog svjeta.
A onda iznenada, nestane sve oko mene.
Ugledah Gospu, stoji preda mnom i reče
-Ana, od danas se ne moraš ničega bojati,
jer ja ću biti uz tebe.
Kao da je vidjela nevjericu na mom licu,
ponovi iste riječi i nestane.
U trenu sam bila budna, kako opisati osjećaj nakon toga?!
Drmala sam svog usnulog supruga, i govorila
-Marko sanjala sam Gospu. Ne, ja sam ju vidjela u snu!
Ushićeno sam ponavljala, a on mi onako pospan reče
-Prestani pričati gluposti, još će ti netko reči da si luda!
Od daljnjeg spavanja nije bilo niti govora.
Ushićenje doživljenog držalo me u nekom transu.
Zašto? Kako? Zašto se ukazala baš meni?
Pitanja su se sama od sebe nizala u mojoj glavi.
Taj dan je prošao sav nekako poseban, nedorečen...
Sutradan je moja šestogodišnja Martina uzela svetu vodu,
koju sam uvijek imala u kući te me upita
-Mama, zašto ti ne škropiš našu kuću svaki dan
kao baka Ivanka?
Nisam stigla ni smisliti odgovor,
a ona je već krenula posvećivati kuću, dvorište,
ćak i put do kuće brata mog supruga Ante.
Bilo je zaista čudno gledati to malo dijete što sve radi,
ali nitko nije previše vremena posvećivao tom dogadaju.
Osvanula je subota, snijeg na sve strane.
Na zamolbe djece krenuli smo i čitavo popodne proveli u sanjkanju.
Cijelu večer vladala je neopisiva sreća, cika djece po kući.
Čak smo se i nas dvoje ponašali,
kao da smo mrvicu stariji od naših mališana.
Nakon uzbudljivog dana i večeri,
dječica su zaspala a nas dvoje nikako.
Ne znam, bio je to nekakav predosjećaj. Nagovještaj.
Ujutro, oko šest sati do nas dopre tihi jauk.
Marko skoči i reče
-Nešto se sa Martinom dogada!
-Brzo upali svijetlo, odgovorih.
Kad je upalio svijetlo,
vidjeli smo naše dijete otvorenih očiju, prozirnog pogleda....
vriska i panika ispunile su sobu, grabljenje telefona,
pozivanje hitne, oni nemaju auto slobodan!
Dok je Marko zvao svog brata da nas vozi do hitne,
ja sam Martinu umotala u deku, te uz plač, ponavljala.
-Brzo Marko, brzo! Samo je navukao hlače, jaknu, obuo se,
zgrabio djete i odjurio.
Uzela sam u deku Danijela, koji je plakao,
probuden našom vikom i pojurila za njima.
Vidjela sam da odlaze jureći autom.
Sat vremena do njihovog povratka činio se duži od dana.
Liječnik je rekao da ništa čudno nije otkrio.
Dijete izgleda zdravo, ali zašto je izgubilo svijest ne zna.
Nakon sat vremena, Martina je počela povračati,
te smo se sad svi zajedno uputili u hitnu.
Lijecnik je ponovo pregledao dijete i rekao.
-Da je dijete moje, ja bih odmah krenuo put Mostara.
-Ali mi želimo u Sarajevo!
-Ne bih čekao nikakvu komisiju za upit mogućnosti
liječenja u Sarajevu, jer ovo nisu dobri simptomi.
Poslušali smo liječnika, te u auto put Mostara.
Martina je bila mirna, grickala je štapice
i zaspala sa nogicama u mom krilu.
Panika me gušila, misli su se miješale,
Ante je vozio kao lud.
prevrtala sam svoje dijete, koje nije davalo znakove života,
baš nikakve. Nije disala, i onda uz plač vrisnuh.
-Ma šta da umre, Majko Božja pomozi!
Istog trena Martina je duboko uzdahnula i klonula.
Vožnja do bolnice bila je ispunjena jecajima, šokom, plačem.
Nakon čini mi se čitave vjećnosti od nekih 20 minuta,
stigli smo na Bijeli Brijeg, dječje klinike u Mostaru.
Čekanje na bilo kakvu informaciju dovodio nas je do ludila.
Izgubila sam pojam o vremenu i prostoru.
Pozvali su nas na razgovor.
Obavijestili su nas da je Tina bila u komi oko pola sata,
zbog nedostatka kisika došlo je do oštecenje mozga,
ali sve je srećom završilo pozitivno.
Puni optimizma su odgovorili
-dijete je imalo veliku sreću,
te da ce uz pomoć lijekova potpuno ozdraviti.
Poslali su nas do nje, a ona onako mala, sva rumena,
progovori prve rijeci nakon stanja kome.
-Mama, da li ti znaš koliko je meni žao,
što je dida Anđelko umro?!
komentiraj (14) * ispiši * #
21
ponedjeljak
studeni
2011
Magla sjećanja
Tiho.
Tiho se prikrada
na prstima.
Kroz usnulo selo,
provlači,
skriva se.
Kao da je puna srama,
s majkom zemljom
sjedinjuje se.
Kuće,
u magli sjećanja,
proviruju,
gordo stoje...
Prkose prohujalom vremenu,
samo stoljetni borovi,
zaboravljene godine broje.
Godine broje
i tiho šapuću,
ljuljajući
stoljetne grane,
o nestalom životu,
ciki djece,
utihnuloj...
Možda,
možda će nekad,
i tamo,
sunce ponovo da svane.
Ana Petrović 21 studeni 2011
komentiraj (27) * ispiši * #
05
subota
studeni
2011
Metafora
Ne znam
Dal` sam
Sjena prošlosti,
Il`avet zaboravljenih?
Tražih
Bit postojanja,
skrivenog
U prašnjavim
odama
raznolikih pjevanja.
Osjetih,
Prahom prekriven
Zaboravljeni trag,
Ucrtan
U beskraju životnih staza.
Ana Petrovic 05 studeni 2011
komentiraj (15) * ispiši * #
12
srijeda
listopad
2011
Ovim perom mogla bih...
Ovim perom mogla bih,
pretakati najsvetije riječi,
kao neiskušano vino
ispijati i umrijeti u sreći.
Ovim perom mogla bih,
sitne stihove vesti,
prenoseći neiscrpnu nit,
k`o znani tkalac, upredati i plesti...
Ovim perom mogla bih,
tkati tisuće ovjekovjećenih riječi,
upredati u stihove slavne
mogla bih se i utopiti u sreći.
Ovim perom mogla bih, a`l opijena slutim,
da opijenost obostrana nije,otrežnjena to i ćutim.
12 listopada 2011 Ana Petrović
komentiraj (15) * ispiši * #
19
utorak
travanj
2011
Promocija knjige "Druga strana mosta" Los Angeles
Dragi prijatelji, prestavljam Vam zbirku pjesama "Druga strana mosta", koja je promovirana 8 travnja 2011 u Los Angelesu. U zbirci su prestavljeni radovi od 8 autora iz Evrope, Australije, Amerike, Kanade, Južne Afrike uz "VEČER IZVANDOMOVINSKE LIRIKE". Između ostalih autora stihova ove knjige nalaze se i moji stihovi i to pjesme:
Pradjedov prag: Bleiburg; Vi; Probudi se; Stihovi: Nađoh te; Bol za izgubljenim; Postojanost duše; Spas; Branitelj Vukovara; Šapat srca;
Svemir u oku tvom. Jako sam ponosna na ovo jubilarno 10 izdanje zbirki
pjesničke udruge Izvandomovinske lirike New York.
Druga strana mosta
Nakladnik
HRVATSKI SVJETSKI KONGRES
New York City, New York-USA
Za nakladnika:
Josip Ante Sovulj
Sukladnik:
HKZ- HRVATSKO SLOVO d.o.o.
Za sukladnika
Stjepan Šešelj
Urednica:
Nada Pupačić
Recenzent:
Prof. Tomislav Marijan Bilosnić
Ilustracije:
Marija Petričević Bošnjak
Naslovna ilustracija
Marija Petričević Bošnjak-Maslenički most
Grafička oprema:
Croatian Chronicle, New York
komentiraj (24) * ispiši * #
04
petak
lipanj
2010
Osvrt života
Proljetno jutro
budi sjetne uspomene,
neopisivu čežnju
i toplinu Domovine.
Ostavih ju davno...
teško... stisnuta srca,
uz okret što posljednji put pozdravlja,
kao da pogledom želi upiti taj dom,
koji stvori, a ostavi ga.
Eee, dome moj,
sagradih te s ljubavlju
neopisivom...
sagradih te za djecu svoju,
koja osjetiše gorčinu progonstva.
Osjetiše,
mada nisu smjeli!
Tko će im vratiti bezbrižne dane, djetinstvo
ukradeno jednog jutra...?
Tko će im vratiti dječji bezbrižan osmijeh
pun povjerenja?
Osmijeh je ugasnio, nestao...
Tko ima hrabrosti reći:
„Pružismo im toplinu doma“,
kad osjetiše silinu rata?!
Tko ima hrabrosti reći:
„Pružismo im ljubav“,
kad zaokupljeni preživljavanjem i
ne primjetismo,
da nisu više djeca?!
Jesmo li mogli bolje?
Molim ih tražeći oprost,
za njihove uništene snove,
napušteni dom i
radost djetinstva.
Ana Petrovic
komentiraj (27) * ispiši * #
03
nedjelja
siječanj
2010
Domovina
Težak križ
pritišće ti dušu,
lomi ko´težaka
u stara vremena,
al´njemu bješe
lakše,
on imao je
vrata doma,
vječno otvorena.
Tvoje srce jeca,
umire i pati.
Osjećaj te guši,
a kako i nebi!
Leđa svoja
okrenuli su tebi,
zatvorili ti vrata,
tvoji sinovi,
tvoji Hrvati.
Domovinski rat,
omalovažavaju...
Čak svetinje nam ruše!
Namjere li čudne,
zar nemaju morala?
Il´ ne znaju stat´?
Kuda li nas vode?
Pitam se,
zar su tako lako
zaboravili?
Trnoviti put
do slobode!
komentiraj (31) * ispiši * #
17
četvrtak
rujan
2009
NEMOJ ME ZABORAVIT
Ante je još jednom pogledao svoj dom, uzdahnuo sa velikom tjeskobom u srcu...to je to, odluka je pala, mada se nije nimalo dobro osjećao, shvatio je da nema drugog izbora.
Nitko i ništa ga ne može utješiti, samo želja da se makne odavde što prije i da pokuša naći toliko traženi mir.
Jedina stvar koju nikako nije mogao prežaliti je ostaviti svoj dom. koliko i do kad nije znao?
Slutio je da su prošli njegovi bezbrižni dani, te da je došlo vrijeme da svoj život promijeni iz temelja.
Poljubio je majku na rastanku te odlučnim korakom krenuo na put.
Ona je osjetila kao i svaka majka što se dešava u mojoj duši te mi na rastanku reče:"Ante, sine moj, kad god poželis ili budeš osjetio želju da se vratiš- dođi, ako ti bude teško nazovi me i ja cu doći k tebi, volimo te puno.... neka te Božji blagoslov prati."
Sa tugom u srcu ubrzah korak jer sam imao osjećaj da neču moći napustiti ovaj moj mali, al 'srcu dragi dom. Pogledom sam upijao ove ulice rodnog grada, želeci ih što više upiti u sebe, da bih imao bar u sjećanjima blizu sebe.
Sjećanja su počela navirati... pred očima mi bljesne njen lik... lijepa poput anđela, očiju koje sjaje kao zvijezde u noći, osmijehom je svojim svakoj duši pružala mir i srecu...
"Ante, ma ti me oduševljavas svojim šalama, na tebe se uvijek mogu osloniti, blago meni kada imam tebe za prijatelja." Odzvanjale su mi njene riječi dok sam pogledom prolazio po nama dragim mjestima, gdje smo šetali i gdje smo provodili sate i sate u beskonačnom razgovoru.
Prijatelji... kako su me boljele te riječi, kad bi bar slutila koliko me bole!...kao da se sad desilo, osjetih njene usne na svojima, kad sam joj čestitao; neka je proslava bila...a ona nasmijana, posebna, kad sam ju pogledao imao sam osjećaj da me ogrijalo sunce, poslije jako duge oluje...prišla je i uz čestitku ovlas dodirnula obraz usnama...neponovljiv osjećaj je prostrujao mojim tijelom i potpuno me zarobio, zauvijek.
Za njen osmijeh bio sam spreman okrenuti svijet naopačke.
Za jedan njen poljubac dao bih pola života svoga...
Prolazili su dani u našem druženju, postao sam opijem njome,
bila je dio mog sna koji mi je u početku izgledao dostupan,
sve do nedavno kad smo imali jedan ozbiljniji razgovor.
Noćima sam sanjao neostvarive snove, danima sam ju tješio i potpora bio,
kad god je trebala lijepu riječ, utjehu, bodrenje.
Sve do trenutka kad je rekla da se odlučila za njega.
Bio je to udarac jači od ijednog što sam ga u životu primio, sve moje nade su pale u vodu, sve moje noći su se pretvarale u moru...ona i on...
činilo mi se da ću umrijeti od bola, nije mi više bilo do života...
godinu dana nade presječeno je i uništeno.
Gdje god krenem oni su tu, gdje god pogledam on je uz nju...
nepodnošljivo...ONA I ON ...odlazim,
možda u nekom drugom gradu zaboravim, njen osmijeh, njen pogled, njene usne...odlazim,
možda i zauvijek...odlazim...
Ana Petrovic
komentiraj (68) * ispiši * #
03
četvrtak
rujan
2009
Probudi se
Stani čovječe!
Kuda stremiš?
Probudi se!
Osvrni se i pogledaj
ljepotu svijeta u kojem živiš.
Poslušaj.
Čujes li ptica pjev
što pjevaju ti pjesmu
još neotpjevanu.
Živi.
Prostri čari svog života
preda se.
Uživaj u blagodatima
svijeta ovoga.
Pogledaj
prostranstvo svemira.
Ljepotu zvijezda
prosutih u plavetnilu neba.
Osvrni se!
Još nije kasno.
Jer doći će dan,
kada ce duša tvoja pitati,
zašto sam uzalud potrošio sve godine?
U smiraj dana,
shvatit ćes,
da došao je trenutak,
za odlazak....
Tad bljesnut će
u duši tvojoj, neostvareni sni.
Potrudi se!
Još nije kasno.
U smiraj dana,
probudi se.
Ana Petrovic
komentiraj (16) * ispiši * #
18
utorak
kolovoz
2009
U OSVIT ZORE
Jutro,
obasjano suncem,
izvlači mi osmijeh
zanesen.
Tvoj lik.
Isprepleten uspomenama,
ponesen valovima
sjećanja...
U osvit zore
zagrljeni.
Ljubavnim zanosom,
opijeni.
Naši pogledi,
igraju čudnu igru,
samo zaljubljenima
znanu.
Naše ruke,
istražuju,
nemirne i zanosom
opijene.
Nase usne,
obečaše vjernost,
zauvijek.
Jednom davno,
u osvit zore...
komentiraj (19) * ispiši * #
